Međunarodna nevladina organizacija posvećena zaustavljanju širenja nuklearnog oružja nedavno je objavila satelitske snimke koji pokazuju da je Izrael, prvi put u posljednjih nekoliko decenija, angažiran u novoj izgradnji na lokaciji nuklearnog postrojenja Dimona. Tamošnji reaktor, koji je prvi put postao aktivan sredinom 1960-ih, proizvodi plutonij kao gorivo za izraelske čuvene zalihe 80 nuklearnih bojevih glava.

Ova nadogradnja lokacije pobudila je znatiželju nuklearnih stručnjaka i obavještajnih agencija širom svijeta. Budući da je reaktoru Dimona već odavno prošao predviđeni životni vijek, neki su nagađali da Izrael možda gradi novi reaktor plutonija.

To se čini malo vjerojatnim, jer je ovaj element dugotrajan, a Izrael je već proizveo dovoljno za trenutne ili buduće potrebe. Neki su nagađali da je postojeći reaktor ili u velikoj mjeri isključen ili je ugašen.

Ako Izraelu nije potreban novi reaktor kojim bi zamijenio stari, što bi onda još mogao tamo graditi?

U nedavnom intervjuu za Associated Press, Daryl Kimball, izvršni direktor Udruženja za kontrolu naoružanja sa sjedištem u Washingtonu, ukazao je na još jedan ključni element u nuklearnim bojevim glavama: tritij.

To je izotop vodonika koji se koristi za povećanje kapaciteta nuklearnih bojevih glava. To također čini eksplozivnu reakciju efikasnijom, pa je potrebno manje goriva.

Tritij je omogućio napredak u dizajnu oružja, uključujući manje uređaje čija je eksplozivna snaga povećana. Takođe se koristi u neutronskim bombama, koje su dizajnirane da ubijaju ljude uz smanjenu površinu eksplozije.

Kimball je izjavio za AP da će Izrael “možda željeti proizvesti više tritija, relativno brže raspadajućeg radioaktivnog nusproizvoda koji se koristi za povećanje eksplozivnog kapaciteta nekih nuklearnih bojevih glava”.

Tritij se, poput plutonijuma i drugih supstanci koje se koriste za proizvodnju nuklearnog oružja, proizvodi u nuklearnom reaktoru. Može se proizvesti zračenjem litijuma. Izotop je manje stabilan od plutonijuma, što znači da mu je potrebno češće dopunjavanje za upotrebu u nuklearnom arsenalu.

Ako, kako je nagađao vodeći nuklearni stručnjak Avner Cohen, stari reaktor Dimona treba ugasiti, Izrael bi trebao novi izvor za proizvodnju tritija. Možda se reaktor posebno gradi u tu svrhu.

Izgleda da je izgradnja započela, prema analizi satelitskih fotografija, negdje krajem 2018. ili početkom 2019. godine. To znači da se posao vjerovatno odvija oko dvije godine. Trenutne slike uglavnom ukazuju na iskopavanja, ali nijedna zgrada još nije izgrađena.

Zašto se proces odvija tako sporo? To bi moglo ukazati na neodlučnost među kreatorima politike oko toga kada i da li treba isključiti stari reaktor ili na budžetska ograničenja koja spriječavaju brži tempo izgradnje.

Prava nuklearna opasnost

Ali zašto su slike postale javne tek sada, nakon dvije godine izgradnje? S obzirom da postoje velika neslaganja između Izraela i američkog predsjednika Bidena zbog oživljavanja pregovora o iranskom nuklearnom programu, moguće je da američka administracija želi podsjetiti svijet gdje je stvarna nuklearna opasnost – a to nije u Iranu.

Ako je gradnja povezana s proizvodnjom tricija, to bi sugeriralo da Izrael ne gradi novu klasu nuklearnog oružja, poput hipersoničnog oružja kojim se pohvalio ruski predsjednik Vladimir Putin – barem ne u Dimoni. Umjesto toga, Izrael će vjerovatno poboljšati snagu svog postojećeg arsenala.

Krajnja ironija projekta Dimona je da niko ne dovodi u pitanje pravo Izraela da proizvodi nuklearno oružje ili da poboljšava ubojitost svog arsenala.

Zašto dvostruki standard? Zašto svijet vjeruje da Izrael ima pravo na tako neizmjeran arsenal i da će ga održavati odgovorno, dok Iran nema pravo ni na jedno oružje – a da bi ovaj potonji, ako bi ga stvorio, raznio svijet?

Šta je Izrael ikada učinio da zasluži takvu vjerodostojnost?

U protekloj deceniji SAD i Izrael su odigrali uloge dobrih policajaca i loših policajaca u vezi s iranskom nuklearnom prijetnjom. Američki predsjednici koristili su kombinaciju prikrivene sabotaže i javne diplomatije da bi unaprijedili politiku obuzdavanja Irana, dok je Izrael povremeno zagovarao otvoreni vojni napad

Ali SAD nikada nisu bile voljne pridružiti se napadu na Iran, uprkos Netanjahuovom lobiranju. Hoće li izraelski lider pokazati suzdržanost ili će testirati Bidenovu odlučnost i predanost Irana pregovorima nastavljajući atentate na nuklearne naučnike i na drugi način potkopavajući političko-diplomatski pristup rješavanju krize?

Biden je naučio iz iskustava bivšeg predsjednika Baraka Obame da ne vjeruje Netanjahuu. Nezavidan je položaj imati nepovjerenje i prema svom neprijatelju (Iranu) i prema svom savezniku (Izraelu).

Izvor: MME