Obaveznost borbe pod jednom zajedničkom komandom

Rekao je Uzvišeni:

أَلَمْ تَرَ إِلَى ٱلْمَلَإِ مِنۢ بَنِىٓ إِسْرَٰٓءِيلَ مِنۢ بَعْدِ مُوسَىٰٓ إِذْ قَالُوا۟ لِنَبِىٍّ لَّهُمُ ٱبْعَثْ لَنَا مَلِكًا نُّقَٰتِلْ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ قَالَ هَلْ عَسَيْتُمْ إِن كُتِبَ عَلَيْكُمُ ٱلْقِتَالُ أَلَّا تُقَٰتِلُوا۟ قَالُوا۟ وَمَا لَنَآ أَلَّا نُقَٰتِلَ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ وَقَدْ أُخْرِجْنَا مِن دِيَٰرِنَا وَأَبْنَآئِنَا فَلَمَّا كُتِبَ عَلَيْهِمُ ٱلْقِتَالُ تَوَلَّوْا۟ إِلَّا قَلِيلًا مِّنْهُمْ وَٱللَّهُ عَلِيمٌۢ بِٱلظَّٰلِمِينَ ٢٤٦

246 Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih poslije Musaa svom vjerovjesniku rekli: “Postavi nam vladara da bismo se na Allahovom putu borili!” – “Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?” – reče on. – “Zašto da se ne borimo na Allahovom putu” – rekoše – “mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?” A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni.

El-Bekare, 246

U ajetu je pomen propisanosti i duge tradicije džihada među sinovima Israilovim, i da je isto Allah bio propisao vjerovjesnicima ‘alejhimusselam i narodima prije Muhammeda sallallahu ‘alejhi ve sellem. Naime, Allah nije postavio obaveznim svakom vjerovjesniku džihad napada, ali je učinio obaveznim svakom narodu džihad odbrane; čak, da propis odbrane nije spušten Objavom bio bi obavezan po osnovi umnog rezona. Čovjek ne prepušta svoju čast, krv i imetak onome ko to želi oteti! Zapravo, ovo nije normalan postupak ni kod mukle životinje , a kamoli kod plemenitog čovjeka!
U vezi spomenutog vjerovjesnika ‘alejhisselam u ajetu rekli su: Šemvil ibnu Bali ibnu ‘Alkameh – ovo je rekao Vehb ibn Munebbih1 Šem’un – rekli su Mudžahid, Es-Suddijj i drugi2; Juše’u ibn Nun – stav je Katade rahimehumullah . 3
U ajetu je naznaka o mnoštvu vjerovjesnika nakon Musaa a prije Isaa ‘alejhimusselam. Svi ovi vjerovjesnici ‘alejhimusselam su obnavljali ono što je objavljeno u Tevratu, od propisa koje su ljudi zapostavili i zaboravili, ili čak iskrivili, sve dok nije došao Isaa ‘alejhisselam pa je Allah promijenio neke propise iz zakonodavstav Musaa ‘alejhisselam, kao što je u riječima Uzvišenog da je rekao Isaa ‘alejhisselam :

وَمُصَدِّقًا لِّمَا بَيْنَ يَدَىَّ مِنَ ٱلتَّوْرَىٰةِ وَلِأُحِلَّ لَكُم بَعْضَ ٱلَّذِى حُرِّمَ عَلَيْكُمْ وَجِئْتُكُم بِـَٔايَةٍ مِّن رَّبِّكُمْ فَٱتَّقُوا۟ ٱللَّهَ وَأَطِيعُونِ ٥٠

50 i da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno. I donosim vam dokaz od Gospodara vašeg – zato se Allaha bojte i mene slušajte –

Alu-Imran, 50

Propis borbe i mudrost toga.
U ajetu je dokaz o obaveznosti borbe na Allahovom putu kao jedinstvena zajednica, i da se ljudi ne cjepkaju kad god imaju mogućnost okupljanja u zajedničku komandu. Skupina Izraelćana je tražila od svog vjerovjesnika ‘alejhisselam da im se odredi kralj, tj. zapovjednik i vođa po čijoj će se naredbi upravljati i oko koga će se okupiti. Bili su kod sinova Israilovih prisutni kraljevi/vođe koji su vladali po naredbi vjerovjesnika ‘alejhimusselam , i desilo se u njihovom vremenu (nakon Musaa) da su neki silnici i gorostasi zavladali njima istjeravši ih iz njihovih kuća i sela, odvojivši od djece i imetka, kao što su to rekli Ibn ‘Abbas radijellahu ‘anhuma , Es-Suddijj rahimehullah i drugi.

U ajetu je pomen milosti ovog vjerovjesnika ‘alejhisselam svom ummetu kada se pobojao da se, ako im se propiše borba, neće boriti i tako zgriješiti iako su bili u izobilju prije nego im je borba propisana obaveznom. Ovaj vjerovjesnik ‘alejhisselam je ovo znao iz njihovog prethodnog stanja kada su zapostavljali propise i ne izvršavali dogovor. U ovome je upravo naznaka da vođa vojske ne šalje u borbu osim one koji su odlučni, žestoki i čvrsti, a kako se ne bi (u suprotnom) ostavili muslimani na cjedilu, a ako bi, pak, izveo neodlučne i labilne ljude u borbu izvešće ih jer su to oni tražili, ili da bi bio siguran od njihovog spletkarenja, i kako ga ne bi iza leđa u zemlji i među stanovništvom dočekali sa zlom. Nikada ih neće postaviti okosnicom na koju se oslanja, da se takvi osame u zaštiti i čuvanju nekog poteza, pa da se neprijatelj prikrade baš od njihove strane!
Munafici/licemjeri su bili izlazili u borbu sa Vjerovjesnikom sallallahu ‘alejhi ve sellem, on ih je znao ali im je to dopuštao ne bi li povezao njihova srca sa vjernicima – ili su izlazili da ostvare svoju gramzljivost ka ratnom plijenu – i puštao ih je sallallahu ‘alejhi ve sellem da bi napravio sigurnost za vjernike, tj. da im ne naprave licemjeri neko zlo iza leđa.

Zaista, kada dunjaluk uđe u srce mudžahida desi se rasprava u obliku gdje se svako prikazuje da pomaže istinu, pa među njima nastupi razdvajanje i uslijedi poraz. Kad god je čovjek bliži ahiretu važi da je i malo dunjaluka za njega teško. Ovaj koji se bori je bliži smrti nego li drugi koji živi u miru pa je stoga prvom obavezno da srcem ostavi dunjaluk i požudu duše, a kako mu ta stvar ne bi pokvarila njegov džihad i džihad ummeta općenito. Kad god se u ummetu desi neki nesupjeh neka se detaljno prettraži u sebi požuda za dunjalukom, jer, zaista, mudžahidi budu poraženi uzrokom pohlepe u srcima i zbog skrivenih grijeha. Tako na primjer, za bitku na Uhudu je rekao Ibn Mes’ud radijellahu ‘anhu : „Da sam se zakleo na dan Uhuda nadao bih se da će mi se na ime zakletve uslišati – da među nama nema niko ko želi dunjaluk, ali je Allah objavio: منكم من يريد الدنيا و منكم من يريد الآخرة ثم صرفكم عنهم ليبتليكم – jedni od vas su željeli dunjaluk a jedni su željeli ahiret, zatim vas je učinio da izmekanete od njih (mušrika) kako bi vas iskušao…“ (3:152).“ Biilježe imam Ahmed, Ibn Ebi Hatim i Ibn Džerir rahimehumullah . 4
Kad god je jedan rob na većem i odgovornijem mjestu i obračun je nad njim veći. Mudžahid je na velikoj poziciji, nada mu je kratka i kao takva podrazumjeva da se otarasi dunjaluka u srcu. Zaista, i koliko pregršt šake strasti pokvari kod njega ono što kod drugoga koji nije u džihadu pokvare golemi tereti iste strasti!

Et-Tefsiru ve-l-bejan: 1/508-510; Šejh ‘Abdul’aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga učvrstio.

Istina.ba

Komentariši