Kakve bi bile posljedice ruske invazije na Ukrajinu?

Zapad već sedmicama tvrdi da Rusija priprema invaziju na Ukrajinu, a Moskva to poriče. Dio Ukrajinaca tvrdi da Rusija hoće napasti, a dio da neće.

No, ono što je jedino sigurno je da je ukrajinska kriza već sedmicama u centru pažnje svjetske javnosti, koja samo može nagađati o tome da li je prijetnja sukobom koji bi prerastao u širi rat realna, ili se radi o mnogo kompleksnijoj situaciji u kojoj su gomilanja oružja i vojske samo jedno od sredstava za postizanje što boljih diplomatskih rješenja na relaciji SAD/NATO – Rusija. Rat, u suštini, ne odgovara nikome – niti Rusiji, niti Evropi, niti Ukrajini, niti SAD-u.

Rusija gomilanjem snaga želi zaustaviti širenje NATO-a na Ukrajinu, ali i ostale bivše sovjetske republike, a Zapad o tome ne želi niti raspravljati. Pregovori zasad ne napreduju, tako da je realno očekivati da se neizvjesnost nastavi dok jedna od strana ne popusti, ili se ne pronađe kompromis koji bi nekako zadovoljio obje.

“Bojim se da scenario rata niko ne može isključiti u ovom trenutku, naročito kada se ima u vidu činjenica da je Rusija u blizini granice sa Ukrajinom rasporedila veliki broj sredstava ratne tehnike, ali sada već i preko 120.000 vojnika. Tome u prilog govore javno dostupni foto, video i satelitski snimci, ali i potvrde o razmeštanju složenih borbenih sistema na teritoriju Belorusije”, tvrdi Vlade Radulović, predsjednik Centra za geostrateška istraživanja i terorizam iz Beograda.

Priznaje kako “nije bio zagovornik teze da će do napada Rusije doći krajem decembra ili početkom januara ove godine, jer se kroz istoriju pokazalo pogrešnim pokretanje sukoba zimi – naročito na istoku Evrope”.

“Isto tako, ne bih smeo sto posto da stanem iza stava da do napada neće doći u narednom periodu jer je, ponavljam, raspoređena izuzetno velika količina naoružanja i ljudi na jednom relativno malom manevarskom prostoru. Rusija će zbog toga nastojati da ovakvim pritiscima pokuša izdejstvovati neke svoje zahteve i interese, ali se bojim da su, planirano ili ne, oni postavljeni previsoko. Tražiti povlačenje Rumunije i Bugarske ili baltičkih zemalja iz NATO-a u ovom trenutku se čini malo verovatnim ustupkom koji Zapad može da prihvati”, dodaje Radulović.

Situacija može izmaći kontroli

Slično je mišljenje i Igora Tabaka, hrvatskog vojnog analitičara portala Orbis, koji tvrdi da situacija na granici može izmaći kontroli, čak i ako niti jedna strana ne želi sukob.

“Dvije su tu stvari važne. Kao prvo, gomilanja vojne tehnike i posebno logističkih zaliha potrebnih za veće vojne operacije se uz današnju tehnologiju teško sakrivaju – i to je razlog zabrinutosti saveznika i partnera Ukrajine. Naime, kad sredstva i ljudi jednom budu na mjestima, situacija koja počne kao vojna vježba lako preraste i u nešto sasvim drugo. Kao drugo, treba imati na umu kako je NATO obrambeni savez koji nema praksu moliti ili mamiti države da u njega uđu. Dapače, ulazak u NATO traži mnogo posla i prilagodbi, a osim toga i pristanak svih država koje su već članice. Zato širenje Saveza tijekom proteklih desetljeća jasno govori i o tome kako je niz država osjećao strah, te se želio dodatno zaštititi obrambenim jamstvima Saveza – i to baš od ovakvih agresivnih političkih metoda kakve Ruska Federacija prakticira posljednjih godina”, tvrdi Tabak.

Ako govorimo o brojnosti i oružju, Rusija je u znatno jačoj poziciji od Ukrajine. Zapad tvrdi da je Ukrajina mnogo opremljenija i obučenija nego 2014. godine, kada joj je Rusija vojnom akcijom oduzela Krim, a proruske snage zauzele teritorije na jugoistoku zemlje. No, podatak da je ukrajinski vojni budžet iz prošle godine u iznosu od 4,3 milijarde dolara deset puta manji od ruskog, jasno oslikava odnos snaga.

Moskva raspolaže sa oko 280.000 vojnika, gotovo dvostruko više od Ukrajine, a može ih mobilizirati i 900.000. Uz 12.420 tenkova (Ukrajina ima oko 2,5 hiljade), 7.571 artiljerijsko oruđe (Ukrajina 2.040), 1.511 borbenih aviona, jasno je da bi se Ukrajina sama teško mogla oduprijeti invaziji Rusije.

Odbrambena pozicija nosi prednosti

Uprkos što je sila na njenoj strani, Tabak tvrdi da bi se Rusija, u slučaju napada, suočila sa brojnim izazovima.

“Jasno je da već sama obrambena pozicija ipak nosi i neke prednosti. Osim toga, nije tu samo pitanje razvoja situacije u prvih nekoliko tjedana potencijalne operacije, nego je itekakvo pitanje što nakon toga. Moguća okupacija Ukrajine ili nekih njenih većih dijelova tražila bi dugotrajno angažiranje velikog broja ljudi, te ogromnih materijalnih i financijskih sredstava. Kombinirano sa sankcijama kojima Rusiji prijeti Zapad, sve to itekako dodaje na snazi ukrajinske obrane“, govori Tabak. Moguće vojno uplitanje Zapada ne smatra baš izvjesnim.

“Ukrajina nije članica NATO-a, tako da ona nema automatski sigurnosne garancije Saveza. Osim toga, i bilo kakva organizirana aktivnost Saveza traži da se o tome donesu jednoglasne odluke prije ikakvog razmatranja članica koje bi tamo konkretno slale bilo kakvu opremu ili ljudstvo. Ipak, kao i u nizu drugih međunarodnih kriza, brojne jake države u takvim situacijama biraju djelovati bilo samostalno, ili u okviru namjenski sastavljenih ‘koalicija voljnih'”, kaže. Ako govorimo o brojnosti i oružju, Rusija je u znatno jačoj poziciji od Ukrajine (AP)

Radulović tvrdi da bi bilo teško procijeniti razvoj situacije u slučaju oružane eskalacije.

“Ne znamo da li bi se sukob održao samo na relaciji Ukrajina – Rusija ili bi u njega bile uključene i druge zemlje poput SAD-a, odnosno NATO-a u celini. Naravno, tu je i Belorusija sa druge strane, u kojoj se trenutno razmešta tehnika iz Rusije poput sistema PVO S-400 i Pancir”, priča Radulović.

Takođe, dodaje, pitanje je i da li bi “front ostao skoncentrisan samo na jugozapadnom strateškom pravcu, gde su i sada najveće tenzije (pravac Rostov na Donu – Voronjež) ili bi se proširio na Crno more i severno ka Baltiku”.

“Sa druge strane, SAD kao saveznik Ukrajini dostavlja pomoć u vidu naoružanja i vojne opreme, ali i u vidu instruktora i trenera koji sprovode različite obuke sa pripadnicima Oružanih snaga Ukrajine. No, to je zanemarivo u poređenju sa silom koja se nalazi sa druge strane. Ipak, ne treba potcenjivati ni ukrajinske snage, koje već sada imaju pod oružjem značajan deo rezerve, koji je priključen aktivnom sastavu, a u proteklom periodu dobili su i za njih izuzetno značajno savremeno naoružanje. Dakle, teško je nepristrasno i objektivno prognozirati ishod, tako da bi sve druge ocene bila navijački okrenute ka jednoj ili drugoj strani”, dodao je Radulović.

Ozbiljni problemi unutar Rusije

A moguće uvlačenje NATO-a u sukob moglo bi izazvati nesagledive posljedice, ističe, jer bi to “neminovno odvuklo Evropu u novi veliki rat, a svet bi se našao pred potencijalnim termonuklearnim sukobom”. Ipak, čini mu se da “ne postoji konsenzus unutar Saveza čak ni po pitanju pritisaka prema Rusiji, odnosno direktnoj vojnoj pomoći Ukrajini, pa deluje da bi i pitanje uključivanja u intervenciju izazvalo određene podele između članica”.

“Za sada najotvoreniji i najiskreniji saveznik i partner Ukrajini jeste SAD, a ukoliko se desi da Washington u nekom trenutku pošalje više desetaka hiljada vojnika na teritoriju Ukrajine, onda možemo biti sigurni da je direktan sukob neizbežan. Globalno, takav sukob otvorio bi pitanje Kine i tenzija u Južnom kineskom moru, odnose ove zemlje sa Tajvanom, Indijom, Japanom, Filipinima i drugim zemljama u regionu, zatim pitanje Irana i preraspodele odnosa na Bliskom istoku, opstanak države Izrael, pa čak i odnosa u istočnom Mediteranu”, nabraja Radulović.

Čak i uz pretpostavku da bi Rusija mogla ostvariti vojne ciljeve koji bi stajali iza moguće oružane operacije širih razmjera protiv Ukrajine, jedan drugi segment joj ne ide u prilog – najavljene sankcije koje bi nanijele veliku štetu ruskoj ekonomiji, ali se negativno odrazile i na unutrašnje prilike.

“Rusija bi se pre svega suočila sa velikim posledicama, kako u vidu daljeg posrtanja ekonomije, tako i u vidu daleko snažnijih međunarodnih sankcija, blokada i izolacije. Da ne govorimo o gubicima u ljudstvu i tehnici, jer koliko god neka armija bila snažnija u odnosu na drugu – rat je rat”, smatra Radulović.

Kaže i kako “ne pripada onom krugu ljudi koji tvrde da ruske trupe mogu za manje od 24 časa da umarširaju u Kijev”.

“Naravno, Moskva bi pomenutom scenariju blokada i sankcija, sasvim izvesno odigrala na kartu daljeg jačanja saradnje sa Kinom, ali i Iranom. Na kraju, sukob, agresivni potezi prema Ukrajini, ali i novi talas međunarodnih sankcija i blokada, dodatno bi doprineo jačanju opozicije u Rusiji, što bi moglo izazvati i ozbiljne probleme unutar njenih sopstvenih granica”, mišljenja je Radulović.

Rizik za Rusiju je veliki

Tabak tvrdi da je, zbog svega rečenog, rizik velike vojne operacije veliki, jer “krenuti u operaciju i onda pretrpjeti neuspjeh obično bude velik šok za vojni i politički sustav države”.

“Dapače, krenuti u operaciju te postići uspjeh u prvom trenutku – tek otvara potrebu da se inicijalni vojni uspjeh onda i stabilizira te kapitalizira, što ni u najboljim slučajevima nije lagano. Dobar primjer za ovo su djelovanja zapadnih država u Afganistanu i Iraku, koja se i nakon velikih inicijalnih vojnih uspjeha te desetljetnih djelovanja ipak teško mogu smatrati uspješnima”, ukazuje Tabak.

Prema njegovim riječima, “ne treba tu zanemarivati ni već spominjanu prijetnju ozbiljnim ekonomskim, industrijskim i energetskim sankcijama, jer se na primjerima Iraka i Irana vidi da takva ograničenja imaju i svoje iznimno grube varijante, koje mogu sa sobom nositi izuzetne štete i probleme, za koje se je i uz najbolju volju jako teško pripremiti”.

“Upravo zato, iako se Rusija posljednjih godina užurbano pripremala za suprotstavljanje sankcijama, one bi mogle biti izuzetno bolne ako jasno vidljiva agresija dovede do širokog okupljanja međunarodnih saveznika i prijatelja Ukrajine”, zaključio je Tabak.

IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši