13 C
Sarajevo
Petak, 20 Maja, 2022

Kako cionizam raspiruje vjerski rat u džamiji Al-Aksa?

Članak na britanskoj web stranici “Middle East Eye” (MEE) osvrnuo se na stalne pokušaje da se preuzme kontrola nad svetim muslimanskim mjestima, bilo u Jerusalemu, Hebronu ili Nablusu, opisujući da se oni nastavljaju provoditi ubrzano, uz napomenu da se nastavlja i “hrabri” palestinski otpor protiv njih.

Autor članka Joseph Massad, profesor arapske političke i kulturne povijesti na Univerzitetu Columbia, rekao je da su Izraelci posljednji mjesec dana okupljali svoje pristalice među arapskim liderima, kako bi jordanska vlada izvršila pritisak na palestinske vlasti da uguše bilo kakvu moguću pobunu za vrijeme mjeseca ramazana, ili da egipatska vlada upozori pokret Hamas da se ne suočava s Izraelom dok on tlači Palestince na Zapadnoj obali i Istočnom Jerusalemu, ali da bi sljedeće dvije sedmice mogle svjedočiti neuspjehu takvih planova.

Massad je naglasio da palestinski otpor i ustanci protiv kolonijalizma izraelskih doseljenika nisu prestajali od prvog dolaska jevrejskih kolonizatora 1880-ih. Dodaje da Izrael može pozvati koje god arapske čelnike da mu pomognu u gušenju palestinskih demonstracija, ali da nema razloga da se vjeruje da će Palestinci ikada prestati pružati otpor sve dok postoji kolonijalizam cionističkih doseljenika.

Vjerska zabrana

Massad se osvrnuo na izraelske pokušaje da preuzmu kontrolu nad palestinskim svetim mjestima, rekavši da je, nakon što su Izraelci okupirali Istočni Jerusalem 1967. godine, tadašnji izraelski ministar odbrane Moshe Dayan odlučio dopustiti palestinskom vakufu, koji su se pretvorio u jordanski, a koji je oduvijek upravljao Haram al-Sharifom, ili onim što Jevreji zovu “Brdo hrama”, da nastavi upravljati njime.

Glavni aškenaski i sefardski rabini u Izraelu, zajedno sa stotinama drugih rabina, donijeli su pravnu ili halahijsku odluku kojom se Jevrejima zabranjuje ulazak u to područje, kao i da tamo obavljaju molitvu, jer bi to bilo kršenje jevrejskog vjerskog zakona, odnosno halahe, zbog “nečistoće” svih Jevreja nakon rušenja ”Drugog hrama”.

Čak su i fundamentalistički rabini, sljedbenici fanatičnog rabina Zvija Yehude Kooka, čiji su mnogi sljedbenici nakon 1967. postali vjerski doseljenici na Zapadnoj obali i Istočnom Jerusalemu, prihvatili ovu vjersku zabranu.

Ipak, neke od ekstremnih nereligijskih cionističkih skupina, posebno one povezane s terorističkom grupom “Lehi” prije uspostavljanja države, tvrdile su da su rabini pogriješili i da bi Jevreji tamo trebali izgraditi sinagogu. Godine 1969. australski kršćanski ekstremist je zapalio džamiju Al-Aksa. Izraelci su ga uhapsili, tvrdeći da je navodno psihički bolesnik, a godinama kasnije je deportiran.

Shlomo Goren

Međutim, Shlomo Goren, rabin izraelske vojske, koji će 1973. godine postati glavni izraelski rabin Aškenazi, imao je najveći utjecaj na ovo pitanje. Goren je tvrdio da su Jevreji mogli posjećivati i moliti se u područjima Drevnog hrama koji je proširen na kraju perioda Drugog hrama i da to ne bi predstavljalo kršenje halahe (zakona).

Rekao je da postoje dokazi da su Jevreji izgradili stalno mjesto za molitvu na “Brdu” do 16. stoljeća, što je tvrdnja koju historičari osporavaju.

U svojoj revnosti da omogući Jevrejima pristup islamskim svetištima, Goren je tvrdio da Zapadni zid (Zid Al-Buraq) nije bio jevrejsko molitveno mjesto sve do 17. vijeka zbog osmanskih ograničenja na molitve Jevreja na drugim mjestima u području Haram al-Sharifa.

Pristup muslimanskim svetištima

Godine 1994. Goren je pisao premijeru Yitzhaku Rabinu da “ne možemo tražiti prava na Zapadnom zidu” i da Jevrejima treba dopustiti da se mole na cijelom području ”Brda hrama”.

Glavni rabini u Izraelu počeli su osamdesetih godina prošlog stoljeća tu ideju smatrati djelomično prihvatljivom, a sefardski i aškenaski rabini predložili su izgradnju sinagoge u jugoistočnom uglu tog mjesta, iza džamije Al-Aksa, odnosno izvan područja Al-Harama, unatoč tome što je sefardski rabin insistirao na tome da sinagoga bude viša od džamije.

Zapravo, sam zid Al-Buraq, kao ni Haram al-Sharif, nisu imali središnji vjerski značaj kao molitveno mjesto za Jevreje prije pojave cionizma.

Dok je palestinskim Jevrejima bilo dopušteno da se tamo mole u osmansko doba, cionistički kolonizatori i ekstremisti počeli su polagati pravo na Zid, što je potaknulo brojne nasilne sukobe s palestinskim muslimanima 1920-ih. To je kulminiralo nasiljem 1929. koje je zahvatilo cijelu zemlju. Palestinci su je nazvali “Al-Buraq revolucijom” u kojoj je ubijeno više od 200 Jevreja i Palestinaca.

Godine 1986., 70 rabina, koje je pozvao Goren, izdalo je novu zapovijed kojom se Jevrejima dopušta da “uđu i mole se na Brdu hrama na većem dijelu njegovog područja” i da bi se tamo zaista mogla izgraditi sinagoga.

Do 1990. godine, Menachem Schneerson, poznat kao rabin Lubavicher, dao je  upute svojim sljedbenicima da održavaju ceremonije na Brdu hrama, dok je skupina Vjernici Brda hrama, osnovana 1967. pod vodstvom Gershona Salomona, planirala položiti kamen temeljac za izgradnju ”Trećeg hrama” na području Haram al-Sharifa.

Salomon je izraelski nacionalist i u to vrijeme nije bio religiozan, mada se čini da je to postao sredinom 1990-ih, o čemu svjedoči rastuća religiozno-nacionalistička literatura njegovog pokreta i njegove finansijske veze s kršćanskim fundamentalističkim skupinama.

Palestinci su demonstrirali protiv planova “Vjernika Brda hrama”. Izraelske snage su ubile više od 20 palestinskih demonstranata i ranile više od 150. To je dovelo do izdavanja dvije rezolucije Ujedinjenih naroda kojima se osuđuje to što izraelska vlada koristi silu i njeno odbijanje da glavnom sekretaru Ujedinjenih naroda dopusti da posjeti Haram al-Sharif.

“Dovoljno je reći da su masakr i međunarodni protest koji je uslijedio prekinuli planove rabina Schneersona”, dodao je autor.

Faktor Oslo

Postojala je i radikalnija cionistička skupina koja je zahtijevala navodno jevrejsko “pravo” na okupaciju i molitvu u Haram al-Sharifu, a to je pokret “Hai Ve-Kayam” koji je vodio Yehuda Etzion, čiji je otac bio član terorističke skupine “Lehi”. Etzion je proveo sedam godina u izraelskim zatvorima zbog članstva u jevrejskoj terorističkoj organizaciji 1980-ih koja je pokušavala dignuti u zrak Kupolu na stijeni.

Etzion i njegova skupina insistirali su na molitvi u Al-Haramu, što je prisililo izraelsku policiju da ih udalji, a takvi prizori su potaknuli veću podršku pokretu u izraelskom kolonijalnom jevrejskom društvu, bilo ono vjersko ili sekularno.

Druge grupe koje iznose slične tvrdnje su: “Yemin Israel”, “Kach”, “Kahane Hai”, “Hramski institut”, “Pokret za uspostavljanje hrama”, “Ateret Kohanim” i druge.

Mnoge od ovih skupina mobilizirane su nakon Sporazuma iz Osla iz straha da bi palestinske vlasti mogle dobiti vlast nad Al-Haramom, posebno nakon izraelsko-jordanskog mirovnog sporazuma iz 1994. godine koji je od Izraela zahtijevao da poštuje “posebnu ulogu” Jordana u muslimanskim svetilištima u Jerusalemu.

Yesha rabini

U februaru 1997. Odbor Yesha rabina, središnje komponente unutar kolonijalnog i nacionalno-religijskog cionističkog pokreta, donio je odluku kojom se rabinima koji vjeruju da bi se Jevreji trebali moliti na Brdu hrama to i dozvoli.

U međuvremenu, mnoge sudije izraelskog Vrhovnog suda i političari počeli su pozivati vladu i Glavni rabinat da ukinu zabranu jevrejskih molitvi na Brdu hrama. Ovi napori su kulminirali posjetom lidera stranke Likud Ariela Sharona Haram al-Sharifu u septembru 2000. u pratnji izraelske policije za suzbijanje nereda.

Uslijedili su palestinski protesti u kojima su ubijena četvorica Palestinca, a deseci su ranjeni. Sharonova posjeta je potakla drugi palestinski ustanak ili Intifadu. Sljedeće sedmice Izrael je ubio 70 Palestinaca, a Sharon je izabran za premijera Izraela pet mjeseci kasnije.

Otpor se nastavlja

Prije 2003. godine izraelska vlada je počela dopuštati da najviše tri religiozna Jevreja posjećuju Haram al-Sharif u isto vrijeme, ali je od tada taj broj stalno povećavan na više od 50, i to bez odobrenja vlasti islamskih vakufa.

Do 2009. godine, nakon rasističkih opaski o Palestincima, izraelski ministar unutrašnje sigurnosti Yitzhak Aharonvich, iz desničarske stranke Yisrael Beitenu, ponovno je posjetio Haram al-Sharif. Cionističke provokacije i skrnavljenje se nastavilo. U septembru 2015. godine, izraelska vlada je spriječila Palestince da uđu u Haram al-Sharif kako bi Jevrejima omogućila da se tamo mole.

Uslijedila je palestinska pobuna tokom koje je izraelska policija pucala na desetke Palestinaca. Izraelska vlada je zabranila članovima Knesseta da posjećuju Haram al-Sharif nakon pobune, a Benjamin Netanyahu je ukinuo zabranu 2018.

Zapravo, pitanje je li Jevrejima prema halahijskom zakonu dozvoljeno da uđu u Haram al-Sharif, a kamoli da se tamo mole, ostaje glavna tačka sporenja u jevrejskim vjerskim krugovima u Izraelu, do te mjere da je Netanyahu prošle godine sklopio dogovor s konzervativnim rabinom i poglavarom političke stranke da privremeno zabrani Jevrejima ulazak u Haram al-Sharif u zamjenu za pridruživanje njegovoj koalicionoj vladi.

Neprekidni palestinski otpor protiv izraelskog kolonijalizma u posljednjih nekoliko sedmica, bilo u Izraelu ili na Zapadnoj obali i Gazi, dosegao je svoj vrhunac, s izraelskim ubistvima Palestinaca diljem Zapadne obale, posebno u Jeninu.

Dok Palestinci shvataju da je kolonijalizam doseljenika ciljao i nastavlja ciljati cijelu palestinsku zemlju, kontinuirani pokušaji da se zauzmu sveta mjesta palestinskih muslimana, bilo u Jerusalemu, Hebronu ili svetištu Yusefa Al-Dweika (lokalnog sveca u Nablusu) ili ono što cionisti fanatici tvrde da je biblijski “Josipov grob”, nastavljaju se u punom zamahu.

IZVOR: AGENCIJE

Related Articles

Nove objave

Stay Connected

649LikesLikes