Gibet (ogovaranje) – veliki grijeh koji upropaštava ljude

Općepoznata je činjenica da ogovaranje spada u zabranjene stvari. Uzvišeni Allah kaže:

Ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, a vama je to odvratno, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.”

(Kur'an, El-Hudžurat, 12)

Gibet je da brata svoga spomeneš onako kako on to ne voli.

I pored toga što postoje jasni dokazi koji zabranjuju gibet, šejtan je mnoge obmanuo i gibet im prikazao u lijepom svjetlu, pa su zapali u ovaj grijeh. Zbog velike proširenosti ovog grijeha učenjaci su upozoravali na njega, pa ćemo, stoga, spomenuti ono što su rekli.

El-Muhasibi, Allah mu se smilovao, kazao je: “Ako Iblis spozna da si oprezan i da brineš o stanjima u kojima se nalaziš, on te neće nagovarati na gibet i na laž jer zna da se ti od takvih stvari sustežeš. Međutim, on će pokušati da te spoji s tvojim prijateljem, pa nakon što budete spominjali Allaha, on će vam nakon toga uljepšati bespotreban govor i dunjalučke ljepote, pa kada se upustite u to, onda će vam uljepšati gibet. Pa ako vas dvojica budete jedni od onih koji su obazrivi prema grijesima, onda će vam šejtan prići i gibet donijeti kao nešto čime se vi srdite u ime Allaha ili ste zaprepašteni pa negirate određenu stvar kod onoga koga ogovarate. S druge strane, ako niste obazrivi, onda ćete ogovarati u srdžbi i ljutnji kako biste uzvratili onome ko je vas spomenuo, ili jednog od vas, dok će drugi to odobravati.”1

Ibn Dževzi, Allah mu se smilovao, kaže: “Jedan od načina Iblisovih obmana onih koji se bave hadisom jeste da međusobno vrijeđaju jedni druge pravdajući to kako su i prethodne generacije govorile o ljudima koji prenose hadis i kritikovali ih želeći time zaštiti Allahovu vjeru od nesuvislih upadica neodgovornih pojedinaca, a Allah najbolje zna svačije namjere.”2

Na drugom mjestu on kaže: “Koliko je onih koji ne ogovaraju muslimane, ali kada se u njihovom prisustvu neko ogovara, njihovo srce je radosno. Oni su grješni na tri načina zbog ovoga: prvo, zbog radosti koju je osjetio zbog grijeha koji je počinio onaj koji je ogovaran, drugo, radost što se ogovaraju muslimani, i treće, on nije osporio grijeh koji je počinjen u njegovom prisustvu.”3

Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, kaže: “Ogovaranje ponekad biva kroz prizmu vjere i valjanosti, pa tako neko kaže: ‘Ja nemam običaj da nekog spominjem osim po dobru, niti volim ogovarati i lagati, nego samo vas želim obavijestiti o stanju tog i tog, da bi onda kazao: ‘Tako mi Allaha, on je nevoljnik ili kaže da je dobar čovjek, ali pri sebi ima to i to. Možda čak i kaže, daleko mu kuća od naše, da Allah oprosti i njemu i nama.’ Ovome je namjera bila da umanji vrijednost onoga koga spominje a sve to kroz prizmu vjere i valjanostiOn pokušava da prevari Allaha ovim kao što vara ljude. Vidjeli smo mnogo ovakvih i njima sličnih. Poneke ljude zavist navodi na gibet, te se oni koriste ili ogovaranjem ili zavišću. Ako oni nekog pohvale, na svaki način pokušat će omalovažiti tu osobu kroz prizmu vjere i čednosti, da li kroz gibet ili kroz zavist. Poneki ogovaraju druge iz čiste zabave i igre kako bi druge nasmijali i vrijeme u besposličarenju provodili. Poneki ogovaraju kroz začuđenost i kažu: Čudim se tom i tom kako ne radi to i to! Kako je onaj mogao zapasti u takvo nešto? Spominje njegovo ime iz čuđenja.

Poneki pokazuju suosjećajnost i govore kako ih je ražalostilo to što se desilo tom i tom. Onaj ko ovo sluša pomisli kako je on stvarno osjećajan, međutim njegovo je srce ogrezlo u bezobzirnosti, a kada bi mogao, rekao bi on i mnogo više ili ga čak spomenuo kod njegovih neprijatelja kako bi se oni naslađivali nečijom nesrećom. Sve ovo i još mnoge druge zasigurno su najopasnije bolesti srca.”4

Dragi čitaoče, ako promisliš o riječima ovih učenjaka, zapazit ćeš da je i naš svakodnevni život prepun spomenutih negativnosti. Molim Allah da nam olakša i pomogne. Ispravni prethodnici bili su daleko od gibeta a Abdullah b. Vehb (197. godine po hidžri) govorio je: “Zavjetovao sam da ću postiti jedan dan svaki put kad nekog budem ogovarao, pa sam ogovarao i postio. Zatim sam odlučio udijeliti jedan dirhem svaki put kad nekog ogovorim. Iz ljubavi prema dirhemima prošao sam se ogovaranja.”5

U komentaru ovih riječi Zehebi kaže: “Ovako su, tako mi Allaha, postupali učenjaci i ovo su plodovi korisnog znanja.”6

“Mejmun b. Sejjah nije nikad ogovarao niti je sjedio s onima koji ogovaraju, zabranjivao im je to, pa ako se ne bi toga prošli, napuštao bi ih.”7

Jedna od skrivenih šejtanovih spletki jeste i to da šejtan obmane čovjeka, te on počne kritikovati i ponižavati sam sebe nastojeći tako steći pohvalu ljudi, tj. da oni imaju lijepo mišljenje o njemu. Ibn Redžeb, Allah mu se smilovao, kaže: “Postoji jedna veoma specifična stvar, a to je da čovjek ponekad kudi sam sebe među ljudima, a time želi da ljudi misle kako je on skroman, i na taj način postiže da ljudi imaju lijepo mišljenje o njemu i da ga hvale. Ovo je jedna veoma skrivena tačka rijaluka (pretvaranja) na koju su ispravni prethodnici upozoravali.”

Mutref b. Abdullah b. eš-Šihhir, Allah mu se smilovao, rekao je: “Dovoljno je duši grijeha da je kudiš pred ljudima jer time želiš da je ukrasiš, a to je kod Allaha besmislica.”8

Neki ispravni prethodnici kazali su: “Kada ne bi bilo hvale radi, kudio bih sam sebe pred vama.”9

Još jedna skrivena šejtanska spletka jeste da šejtan mnoge obmane, pa oni kude dunjaluk zbog nekog dunjalučkog cilja, kao npr. onaj koji kudi dunjaluk zato što nije uspio ostvariti nešto na njemu.

Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, upozoravao je na ovu stvar te kazao: “Ne osvrći se na one koji kude dunjaluk zbog nekog dunjalučkog razloga jer mnogi kude dunjaluk zato što nisu uspjeli ostvariti nešto na njemu… Mnogi kritikuju dunjaluk zbog neke nevolje koja ih je zadesila a ne zbog ahireta a najgore kuđenje jeste da se njime pozabavi u odnosu na ahiret.” On, dalje kaže: “Onaj ko se posveti asketizmu ne tražeći time ahiretsku nagradu učinio je sam sebi medvjeđu uslugu jer na taj način niti pomaže izgradnji dunjaluku niti doprinosi ahiretu.”10

Na koncu, naša je obaveza osujetiti šejtanske spletke i podučiti se vjeri kako bismo činili dobra djela i stekli korisno znanje i na taj način pribjegli Allahu i kod Njega tražili utočište od šejtanskih napada:

“Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od priviđanja šejtanskih, i Tebi se, Gospodaru moj, obraćam da me od njihova prisustva zaštitiš.” (El-Mu'minun, 97-98)

Neophodno je da ostvarimo tevhid jer šejtan zna da ne može ništa onima koji su iskreno tevhid ostvarili. Uzvišeni kaže:

“‘E tako mi dostojanstva Tvoga’, reče (Iblis, op.M), ‘sigurno ću ih sve na stranputicu odvesti, osim Tvojih, među njima, robova iskrenih.”‘ (Sad, 82-83)

Moramo se na Allahovom putu boriti protiv duša naših, kao što kaže Uzvišeni: “One koji se budu zhog Nas borili Mi ćemo sigurno, putevima koji Nama vode, uputiti; A Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine.” (El-Ankebut, 69)

Moramo biti odlučni u robovanju Allahu, dž.š., jer je odlučnost u pokoravanju Allahu put koji vodi ka upotpunjenju i ustranosti.11

Autor: Abdulaziz bin Muhammed
Iz knjige Poslanikov edeb
Priprema i naslov: Menhedž

Bilješke:

1 Er-Riaje, str. 315.
2 Telbisu Iblis, str 128, sažeto.
3 Telbisu Iblis, str. 142.
4 Medžmua fetava, 28/237.
5 Sijer ealamin-nubela, 9/228.
6 Ibid.
7 Hiljetul-evlija, 3/107.
8 Komentar hadisa “ma zi'bani džaiani” str. 46.
9 Ez-Zuhd, od Imama Ahmeda, str. 312.
10 Medžmua fetava, 20/148-150, sažeto.
11 Šedžeretul-mearif vel-ahval, od El-Izza b. Abdusselama, str. 101

Komentariši