Faludža, u Iraku poznata kao “grad džamija”, većinu iračkog džihada bila je centar otpora američkoj okupaciji Iraka. Ulična bitka za ovaj grad koja se odigrala dva puta zauvijek je obilježila američku historiju, a filmske kuće i gaming kompanije u Sjedinjenim Državama i dan danas snimaju filmove i proizvode igrice koje se fokusiraju na bitku za Faludžu.

2003. godine SAD su izvršile invaziju na Irak, po drugi put, kako bi srušile režim Sadama Huseina. Šiijske horde nisu se suprotstavljale Amerikancima te im je Irak do danas dat na upravljanje. Rat se većinom vodio u sunnijskim gradovima i teritorijama, a među njima se posebno ističe Faludža čija djeca se još uvijek rađaju s deformacijama zbog bijelog fosfora i osiromašenog uranijuma koje su američke snage koristile pri dvije velike ofanzive na grad.

Irački rat, koji se također zove i Drugim zaljevskim ratom, je bio brutalni rat koji je Ameriku koštao 4.400 vojnika, i koji je ostavio iza sebe 32.000 ranjenih Amerikanaca. Amerikanci nisu očekivali da će se suočiti s tako snažnim džihadskim otporom, pa su koristili gotovo sve vrste naoružanja, vršili zavjere i ustrojili većinu svjetskih medija koji su širili lažnu propagandu o njemu. Nažalost, džihadski otpor u Iraku prošao je kroz nekoliko faza te su njegovo kormilo na kraju preuzele haridžije koje su stečenu snagu iskoristile protiv džihadskih džemata u drugim mjestima i državama.

Kako god, patnja američkih vojnika u bitci za Faludžu izgleda sasvim blijedo u poređenju sa patnjom kroz koju je irački narod prolazio tokom američke okupacije, ali je ipak došla kao ”utjeha” potlačenima. Tokom perioda okupacije živote su izgubili milioni Iračana, a kada bi rekli da je njihova krv kao more za koje niko nikad nije odgovarao – ne bi pogriješili.

Prva bitka za Faludžu

Nigdje u Iraku borba nije bila tako intenzivna nego što je to bila bitka za Faludžu. Američki napad je došao kao odgovor na ubistvo 4 plaćenika vojne kompanije Blackwater, koji su također bili i bivši pripadnici specijalnih jedinica.

Prva bitka za Faludžu trajala je od 5. do 30. aprila 2004., i uglavnom je bila operacija u kojoj su učestovali marinci. Prema svjedočenjima američkih generala, bila je to jedna od najžešćih borbi koju su američki vojnici imali priliku iskusiti nakon bitke za Hue u Vijetnamu. Lokalni irački zvaničnik je izvjestio da je najmanje 600 civila ubijeno, a 1.250 ranjeno.

Operacija koja se zvala ”Vigilant Resolve” imala je za cilj zarobiti one koji su napravili zasjedu američkim plaćenicima, slomiti rastući otpor u Faludži i ubiti pobunjeničke zapovjednike Omera Hadida, Musaba Zarkavija, Anasa Šamija, Abdullaha Džanabija i druge. U Faludži je bila oformljena Medžlisu-Šura (koalicija džihadskih grupa) u kojoj je dominantan bio džemat Tevhid vel džihad. Ovim džematom komandovao je Zarkavi.

Predsjednik Bush je 1. maja 2003. održao govor u kojem je proglasio da su velike borbene operacije u Iraku završene. Iako su se odvijale geriske borbe, operacija Vigilant Resolve bila je prva velika borbena operacija nakon tog govora.

Bitka je manje poznata od operacije Fantomski bijes ili druge bitke za Faludžu, jer je u ovoj bitci Medžlisu-Šura Faludže imala apsolutnu dominaciju u uličnim borbama.

Bitka koja je trajala 3 sedmice i 6 dana odnijela je živote 27 američkih vojnika, ali je zbog djelovanja pobunjeničkih snajperista broj ranjenika bio desetorostruko veći što je zajedno s međunarodnim optužbama o gnusnim civilnim žrtvama na kraju, 1. maja 2004. godine, navelo američku vojsku da se povuče iz grada a nastavak ofanzive prepusti otpadničkoj Faludžanskoj brigadi koja je brojala 1100 boraca.

Do septembra te godine Faludžanska brigada se raspustila i predala svo svoje američko oružje i opremu Medžlisu-Šuri Faludže. 

Druga bitka za Faludžu

Nakon neuspjeha Prve bitke za Faludžu, Amerikanci su obznanili pokretanje drugog napada u kojem je učestvovalo sedam marinskih bataljona, dva armijska, i sastojao se iz više faza. Glavni prioritet fanzive ovaj put je bilo zarobljavanje Ebu Musaba Zarkavija. Borbene operacije su počele 7. novembra 2004., a borbe su trajale do kraja decembra iste godine. Prema američkim tvrdanjama, oko 3.000 mudžahida je ubijeno ili zarobljeno, dok je 70 američkih vojnika ubijeno ovom prilikom (u obje bitke zajedno to daje 151 vojnika).

Grad je bio okružen kontrolnim punktovima kako bi spriječili pobunjenike da dođu ili odu. Shvativši šta slijedi, 300.000 civila je pobeglo iz grada. Intenzivno granatiranje i zračni udari pogodili su grad prije nego što su američke trupe ušle 8. novembra. Borbe u gradu su bile žestoke, sa skrivenim snajperskim položajima i zamkama koje su predstavljale ozbiljnu opasnost.

Foto: Američki specijalci čekaju u skloništu dok M1A1 Abrams iz 1. tenkovskog bataljona puca u zgradu u kojoj se nalaze pobunjenički snajperisti

Nakon višednevnih uličnih borbi centar grada je obezbjeđen, ali džepovi otpora su trajali nekoliko sedmica, a svaki je morao biti smanjen uz visoku cijenu života. Mudžahidi u Faludži su u velikoj mjeri oslabljeni zbog čega je otpor u narednom periodu izbjegavao direktnu konfrontaciju čime su se napadi malih razmjera širom Iraka umnožili. Ebu Musab Zarkavi uspio se prebaciti na drugo mjesto odakle je nastavio komandovati operacijama sve do smrti 7 juna. 2006. godine.

Nešto kasnije počelu su se nizati izvještaji da je američka vojska u drugom napadu na Faludžu koristila zabranjeno hemijsko oružje, jer drugačije nije bilo moguće slomiti otpor.

U dokumentarcu RAI-ja, italijanske državne televizije, sa nazivom “Faludža: Skriveni masakr” pruženi su neugodni dokazi koji daju potporu ovim tvrdnjama. Fotografije, video-snimci i intervjui sa vojnicima koji su učestvovali u napadu na Faludžu govore o bacanju fosfornih bombi na grad. Postoje i optužbe da su korištene i zapaljive bombe poznate kao Mark 77, vrsta napalma. Jedan američki vojnik je citiran kako kaže: “Čuo sam naredbu da budemo posebno obazrivi jer će se koristiti bijeli fosfor u Faludži. Fosfor spaljuje tijela, on u stvari topi meso sve do kostiju… Vidio sam izgorjela tijela žena i djece.”

Još više osnova za osudu je dao jedan članak u magazinu Poljska artiljerija, izdanje mart-april 2005. U njemu, oficiri tima za podršku za naoružanje pješadije su izvjestili da se “bijeli fosfor (BF) pokazao kao izuzetno efektivna i mnogostrana municija. Koristili smo ga kao zaklon tokom dva proboja, i kasnije u borbi, kao moćno psihološko oružje protiv pobunjenika u rovovima i “paukovim rupama” kada nismo mogli postići odgovarajući efekt sa VER-om (visoko-eksplozivnim oružjem). Izvodili smo “shake and bake” misije nad pobunjenicima, koristeći BF da ih istjeramo a VER da ih eliminišemo.”

Izvještač u kalifornijskom North County Times, koji se pridružio marincima tokom Bitke za Faludžu u aprilu 2004. je rekao da je vidio istu stvar. Postoje također izvješća da su se koalicione snage u velikoj mjeri oslanjale na granate sa osiromašenim uranijom (OU). OU je sporedni proizvod procesa proizvodnje obogaćenog uranija koji se koristi u nuklearnim reaktorima i nuklearnom oružju. OU ima 40% manje radioaktivnosti od prirodnog uranija, ali istu hemijsku škodljivost i sadrži jonizirajuću radijaciju.

Medicinsko istraživanje sprovedeno u Faludži nakon bitke (Busby i dr., 2010) su potvrdili glasine o povećanoj smrtnost dojenčadi, urođenih mana i stope kancera kod djece. Jedno od saznanja ove istrage je bilo da je Faludža imala oko 11 puta veći procenat urođenih mana kod novorođenčadi nego li je to svjetski prosjek. Najveća sumnja je padala na ono što ovaj izvještaj zove “neispitano oružje”, vjerovatno oružje koje sadrži “osiromašeni uranij.” Povećanje procenta smrtnosti dojenčadi, kanceru i leukemiji u Faludži je bilo veće nego što je to zabilježeno u slučajevima preživjelih američkih nuklearnih napada na Hirošimu i Nagasaki 1945.

“Radila sam u bolnici u Faludži od 1997. i nekoć smo primali ne više od dva do tri slučaja u dva tjedna, ali otkako vodim evidenciju, od kraja 2009. do sada, zamjećujem ne manje od dva do tri slučaja na dan”, kazala je pedijatrica Samira Al-Ani za Al Jazeeru.

Amir Hussein 2006. godine dobio je sina s deformacijom na mozgu. Dijete je dvije godine kasnije.

“Odlučio sam da neću imati više djece. Iz kojeg razloga? Ne želim prolaziti kroz još jednu bitku nakon mojeg prvog djeteta. S njim sam proveo dvije godine, neka mu duša počiva u miru, u bolnicama i kod liječnika. Preumoran sam, ne želim riskirati novu bitku, da izgubim još jedno dijete“, kaže Hussein.

Ummet Press