“Prijatelji koji su s nama u prvim džihadskim redovima, ne primaju platu. Ali mi se brinemo za njih i njihove troškove. A ako uzmu plijen, to im je zarada”, rekao je Mulla Baaqi Zarawar, zapovjednik talibanske vojne jedinice u provinciji Helmand.

U područjima koja talibani lagano kontroliraju, mnogi talibanski borci, pa čak i vođe, rade mnoge druge poslove kako bi preživjeli. Tijekom razgovora Mawlawi Qais zastao je da se ispriča zbog svoje prašnjave odjeće – rekao je da je cijelo jutro radio na njivi, što je njegov svakodnevni posao. Mnogi njegovi borci imaju i drugi posao kada se ne bore. Kako bi se osiguralo da regrutacija novih pripadnika nebi prestala, talibani su postavili prioritet sve sofisticiranijim informacijskim operacijama, oblikujući talibanske naracije kroz glatku video produkciju te agresivnu brigadu simpatizera na društvenim mrežama. Twitter je mreža kojoj talibani posvećuju veliku pažnju, a račune njihovih vođa prate desetine pa i stotine hiljada sljedbenika.

Dokazi o američkm ili afganistanskm civilnim zločinima obiluju društvenim mrežama zahvaljujući dobroj organizaciji talibanskih simpazitera, a nakon tih scena u najnovijem propagandnom filmu ”Real Men” prikazana je napredna vojna obuka novih talibanskih pripadnika. Poruka filma je bila dosljedna: Pridružiti nam se znači zauzeti život herojstva i žrtve.

U pomenutom filmu imali su snažne simbole i poruke: Oni su se borili za vrhovnog vođu, Mawlawija Haibatullaha Akhundzadu, čiji je vlastiti sin poginuo u vojnoj operaciji protiv vlade u Kabulu a koja je potpomognuta od strane iznvazijskih snaga i čiji se generali često nalaze u inozemstvu, daleko od bojišnice. Nakon dogovora s Amerikancima, talibansko medijsko djelovanje se samo pojačalo poprimilu trijumfalnu notu. U svojoj godišnjoj poruci za praznik Ramazanski Bajram (Eid al-Fitr), objavljenoj prošle srijede, vrhovni vođa talibana dao je obećanje amnestije neprijateljima koji su se odrekli svoje odanosti afganistanskoj vladi.

Talibani se još uvijek predstavljaju kao legitimna vlada, a vladu u Kabulu nazivaju opozicijom. Na svom teritoriji oni imaju odbore koji nadgledaju osnovne javne usluge, uključujući zdravstvo, obrazovanje i vođenje lokalnih trgovina. Opskrbu i plate za zdravstvene klinike i škole još uvijek plaćaju afganistanska vlada i njeni međunarodni donatori. Ali, talibani svime upravljaju na svoj način – pomoću kompromisa na koji su pristali je u ovom trenutku ne postoji bolja alternativa kada su u pitanju javne usluge.

Nakon što su talibani iz građanskog rata izašli kao pobjednici odnosno preuzeli vlast tokom 90-ih, porazivši druge frakcije, Sjedinjene Države činile su se uglavnom ravnodušnim prema ovoj novoj grupi. Ali to se promijenilo 2001. godine, kada su vođe Al Kaide, koji su se sklonili u Afganistan, navodno izveli napade 11.septembra na tlu Amerike.

Saudjac, vođa Al Kaide, Osama bin Laden, dugo je proveo u Afganistanu, a u jednom trenutku se borio protiv Sovjeta, što je bio i povod njegovog prvog dolaska u Afganistan. Vođa talibana, Mulla Muhammad Omar, dozvolio mu je da ostane u Afganistanu i njih dvojica su se zbližili, a Bin Laden mu je potom prisegnuo na vjernost.

Ranjena i tražeći trenutnu osvetu, Bušova administracija nije imala strpljenja za talibanske prijedloge da pronađu miran način da se riješi pitanje Bin Ladena a da ga izravno ne predaju Amerikancima. Sjedinjene Države započele su vojnu invaziju. Grupa koja je zaustavila građanski rat i pokorila sve ostale frakcije brzo se urušila pred američkim zračnim napadima, barem je tako cijeli svijet mislio. Talibanski borci otišli su kućama. Njihove vođe su se povukle u sjeverni Pakistan ili su bili uhapšeni i odvedeni u Gvantanamo. Mnogi zapovjednici talibana koji su intervjuirani za ovaj članak rekli su da su u prvim mjesecima nakon invazije jedva čelaki dan kada će se moći boriti protiv američke vojske.

Talibani su dobro isplanirali dug rat protiv američkih i NATO trupa. Počevši s ozbiljnijim teritorijalnim napadima 2007. godine, talibani su naglo oživjeli i rafinirali stari cilj iz rata protiv Sovjeta – izbaciti okupacione snage iz zemlje, ali ovaj put u ratu protiv Amerike.
nacrt koji su Sjedinjene Države financirale protiv Sovjeta u istim planinama i na terenu – ali sada je on raspoređen protiv američke vojske.

“Većina naših vođa bila je dio tog antisovjetskog rata. Ovo je naša zemlja, naš teritorij. Kad su došli Britanci, njihova snaga bila je veća od afganistanske, kad su došli Sovjeti, njihova je snaga bila veća, a isto je bilo i s Amerikancima – njihova je snaga bila mnogo veća od naše. To nam je davalo nadu da će, na kraju, otići i Amerikanci”, rekao je Mutaqi, šef talibanskog stožera.

Od početka su talibani zaustavljali korupciju i nepravdu marionetske afganistanske vlade čime su sebe predstavili arbitrima pravde i afganistanske tradicije. S obzirom da su Sjedinjene Države uglavnom ometane džihadom u Iraku, pobuna talibana je povećala ambicije i teritoriju. U vrijeme dok je predsjednik Barak Obama preuzeo vlast 2009. godine, talibani su se toliko proširili da je on povećao broj američkih trupa na terenu na oko 100.000. Pored afganistanske vojske i policije koja je na kraju narasla na oko 300 000 boraca, američka vojska je mobilizirala i lokalne afganistanske milicije protiv talibana. Rat je ušao u začarani krug ubijanja i nasilja u kojem su obje strane imale gubitke, ali su talibani uprkos tome nastavili jačati.

U drugom desetljeću pobune, talibani su bili definirani nemilosrdnošću  i sposobnošću da napadnu čak najčuvanije dijelove afganistanske prijestolnice, Kabul.

Oni su čak prodrli u redove afganistanskih snaga s infiltratima koji su otvarali vatru na afganistanske zapovjednike, a jednom ča i na najvišeg američkog generala u Afganistanu, Thomasa Mullera. Nepovjerenje između afganistanskih i američkih snaga povećalo se do točke u kojoj su američki generali upozorili da misija za obuku afganistanskih snaga nije održiva .

Talibani su oživjeli stare veze za prikupljanje sredstava u arapskim državama koje su nekad pomogle u financiranju afganistanskih vojnih frakcija protiv Sovjetskog saveza.

Pobuna je također doprinijela i razvoju prihoda unutar Afganistana. Godišnji vojni budžet talibana procjenjuje se na stotine miliona dolara, toliko ulažu u vojne operacije. Primarni primjer kako su talibani naučili stara gerilska iskustva s jednom novom brutalnošću bio je razvoj mreže Haqqani i njezina integracija u samu centralnu komandu i vijeće Islamskog Emirata. Sin Džalalauddina Haqqanija, osnivača te mreže, Sirajuddin Hakkani, postavljen je u mjesto zamjenika vođe talibana i višeg zapovjednika operacija u 2015. godini. Sijaruddin Haqqani – porijeklom iz istočnog Afganistana – često je slao svoje elitne trenere da se ugrađuju u talibanske jedinice u južnom Afganistanu, rekli su zapadni dužnosnici, povećavajući njihove sposobnosti.

Što se tiče talibanske političke delegacije, preko pola njih bilo je uhapšeno u mučeno u logoru Gvantanamo. Mulla Abdul Ghani Baradar, vodeći talibanski pregovarač, tek je pušten nakon 10 godina provedenih u zatvoru pakistanske obavještajne službe (ISI). Ono što je zanimljivo, ISI nije zatvorio Baradara zbog toga što je bio radikalan ili što su to Amerikanci željeli, nego jer na njega nije imao utjecaj pakistanski vojni establišment.

– Kraj drugog dijela analize –

Ummet Press