U velikoj analizi za Foreign Affairs Ismet Fatih Čančar upozorava da secesionistička politika Milorada Dodika može izazvati raspad Bosne i Hercegovine, novi rat i ozbiljno ugroziti evropsku sigurnost. Tekst Foreign Affairsa prenosimo u nastavku:
Nije lako biti evropski lider u današnje vrijeme. Washington, koji je tradicionalno bio najvažniji saveznik Evrope, okreće leđa NATO-u i razvija bliže odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Sjedinjene Američke Države su također uvele opsežne carine na gotovo sav evropski uvoz, ugrožavajući ekonomski rast kontinenta. Istovremeno, ruske snage polako, ali sigurno napreduju u Ukrajini, prijeteći njenom suverenitetu. Posljednje što Evropi sada treba jeste nova kriza.
A ona se već sprema – u samom srcu kontinenta. Pod vodstvom Milorada Dodika, Republika Srpska – skup teritorija pod srpskom kontrolom – pokušava se otcijepiti od Bosne i Hercegovine. Dodik, proruski srpski nacionalista, već deceniju sistematski podriva centralne bosanske vlasti. Uspostavio je paralelne državne institucije i raspirivao etničke tenzije, tvrdeći da se Republika Srpska mora odvojiti od BiH kako bi zaštitila srpski narod. Izbacio je bosanske zvaničnike s gotovo polovine teritorije svog entiteta. Kako bi zaustavile ove poteze, državne institucije Bosne i Hercegovine su ga zabranile za obavljanje funkcije i osudile na zatvorsku kaznu. Od tada je Dodik posjetio Izrael, Rusiju i Srbiju, dok ga kod kuće štite lokalne policijske snage.
Ako se Republika Srpska zaista otcijepi, Evropa bi se mogla suočiti s ozbiljnim problemima. Od 1992. do 1995. godine, Bosna i Hercegovina bila je poprište rata između Bošnjaka, Hrvata i Srba – uz podršku Hrvatske i Srbije za dvije potonje strane. Sukobi su bili brutalni: hiljade su ubijene, a srpske vođe, zvaničnici i vojnici počinili su genocid u Srebrenici. Sukob je okončan tek nakon intervencije NATO-a i pomoći međunarodne zajednice u uspostavljanju današnje države Bosne i Hercegovine. Ukoliko BiH doživi kolaps, mnogi se pribojavaju da bi se nasilje moglo vratiti.
Kako bi spriječili potencijalnu katastrofu, evropski i američki lideri morat će posvetiti više pažnje i resursa Bosni i Hercegovini. Morat će poslati dodatne mirovne snage koje će pomoći bosanskim vlastima u borbi protiv secesije. Koristeći vanredne ovlasti koje Zapad ima u BiH još od završetka rata, morat će pomoći u reformi ustava kako bi centralna vlast imala više ovlasti nego sada. Također će morati ojačati državne institucije kako bi spriječili da se funkcioneri iz Republike Srpske – ili bilo kojeg drugog entiteta – oglušuju o državne zakone i odluke.
Evropski zvaničnici bi mogli oklijevati s ovakvim angažmanom s obzirom na ostale krize koje već rješavaju. Sjedinjene Države, koje se okreću izolacionizmu, još manje su vjerovatne da se ponovo snažno uključe. Ali bit će znatno jeftinije i lakše zaustaviti Dodika i njegove regionalne i međunarodne saveznike sada nego kasnije, ukoliko dođe do oružanog sukoba. Evropa si, posebno, ne može priuštiti da vodi dva rata istovremeno – jedan u Bosni i jedan u Ukrajini. Ako njeni lideri žele zaštititi kontinent, moraju spriječiti izbijanje sukoba u Bosni.
Kao i mnoge etnički podijeljene države, Bosna i Hercegovina funkcioniše na osnovu specijalnog modela podjele vlasti – uspostavljenog Daytonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine, koji je okončao rat u zemlji. Prema tom dogovoru, dva glavna entiteta u BiH – Federacija BiH s bošnjačko-hrvatskom većinom i srpska Republika Srpska – mogu staviti veto na nacionalne političke odluke. Predstavljenost je bazirana na tri konstitutivna naroda. Čak i s ovim aranžmanima, vlast u BiH odgovara Uredu visokog predstavnika (OHR), tijelu koje vodi Zapad i koje može mijenjati zakone BiH.
Ovakav sistem političarima unutar svojih etničkih zajednica daje praktično neograničenu moć – ali i mogućnost da blokiraju rad zajedničke države. Niko to nije iskoristio kao Dodik. U posljednje dvije decenije, obnašajući razne funkcije, sistematski je radio na razgradnji državnih institucija. On i njegovi saradnici su više puta stavljali veto na pokušaje integracije BiH u NATO i Evropsku uniju. Još važnije, Dodik je aktivno pokušavao povući RS iz državnog pravosudnog, carinskog i sigurnosnog sistema.
Tokom većeg dijela tog perioda, Dodik je izbjegavao odgovornost. Zapadni zvaničnici su ga smatrali frustrirajućim, ali su radije birali da ga umiruju nego da ga konfrontiraju. Međutim, posljednjih godina suočio se s otporom. Najprije je OHR 2023. godine, uz podršku Washingtona, izmijenio Krivični zakon BiH, kriminalizirajući nepoštivanje njegovih odluka – što je bilo direktno usmjereno na Dodikovo ponašanje. U februaru ove godine, Sud BiH je osudio Dodika zbog nepoštivanja OHR-a. Osuđen je na godinu zatvora i šest godina zabrane obavljanja funkcije. Bio je to značajan trenutak – prvi put da su institucije BiH ozbiljno kaznile secesionističke postupke iz RS.
Dodik, međutim, odbija priznati presudu. Umjesto da podnese ostavku i preda se, on je pojačao napore. Parlament RS je donio zakone kojima zabranjuje rad Suda BiH, Tužilaštva BiH, VSTV-a i državne policije na teritoriji RS. Zakoni čak kriminalizuju prisustvo državnih institucija na teritoriji RS, uz stroge kazne i za lokalne zvaničnike koji sarađuju sa institucijama BiH. Dodik je paralelno uveo i registar stranih agenata, s ciljem praćenja i targetiranja civilnog društva.
Ovi zakoni su nelegalni i Ustavni sud BiH ih je oborio. Ipak, institucije BiH su se djelimično povukle s teritorije RS. Dodik je u međuvremenu pojačao aktivnosti, predloživši amandmane na ustav RS koji predviđaju formiranje nezavisne vojske, granične policije i posebnog tužilaštva s obavještajnim ovlastima za procesuiranje tzv. “neprijatelja RS” – potezi koji bi mogli obnoviti sukob između države BiH i srpskih secesionista. Kao odgovor, Tužilaštvo BiH je uz Sud BiH izdalo nalog za hapšenje Dodika i zatražilo Interpolovu potjernicu. No Interpol je, pod pritiskom Srbije, odbio zahtjev. Državna policija ne sprovodi nalog iz straha od oružanog sukoba, dok policija RS prijeti upotrebom sile.
Dakle, BiH se nalazi pred ozbiljnom dilemom: ako krene protiv Dodika, rizikuje rat; ako se status quo nastavi, doći će do de facto podjele zemlje. Dodik i drugi će shvatiti da ih ništa ne sprječava da do kraja uklone preostale institucije BiH s teritorije RS, a potom pokušaju pripojiti RS Srbiji – uz moguće uključivanje i drugih dijelova BiH. (RS nije teritorijalno kompaktna, pa su drugi dijelovi BiH između nje i Srbije.)
Država BiH će pokušati da se brani, bez obzira na težinu situacije. Ali ono što ovu krizu razlikuje od prethodnih jeste sve izraženija svijest među bh. političarima, a donekle i međunarodnim akterima, da sadašnje rukovodstvo RS ne može ostati na vlasti. Njihova sposobnost da stalno izazivaju egzistencijalne prijetnje ustavnom poretku i stabilnosti postaje neizdrživa i za BiH i za Evropu.
Dodik i njegove pristalice nisu usamljeni u težnji ka secesiji. Nakon što je osuđen, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je posjetio RS, nazvao presudu nedemokratskom i nelegalnom, te obećao podršku njenim građanima, institucijama i liderima. Vučićeva izjava nije iznenađujuća – kao i Dodik, on je nacionalista koji želi “Veliku Srbiju” u kojoj bi RS bila integrisana u Srbiju. Također, vidi krizu u BiH kao političku korist za sebe. Mjesecima se suočava s masovnim protestima protiv svoje autoritarne vladavine, a podrškom Dodiku i raspirivanjem etničkih tenzija pokušava skrenuti pažnju s unutrašnjih problema.
Zamjenik ministra vanjskih poslova Mađarske Levente Mađar također je posjetio RS kako bi podržao Dodikov udar. Mađarska vidi Dodika kao saveznika u svojoj mreži iliberalnih lidera u Evropi, a dijele i proruske stavove. Ako se rat vrati na Balkan, rekao je Mađar, “Mađarska neće ostati po strani… Mi smo uz vas i narod RS.” Mađarski premijer Viktor Orban također želi ubrzati konflikt – još od 2020. otvoreno se miješa u unutrašnje stvari BiH. U februaru je čak poslao 78 pripadnika specijalnih antiterorističkih snaga na zajedničku obuku s policijom RS.
Ipak, niko nije sretniji da podrži Dodika od Putina. Moskva već dugo pokušava destabilizirati Zapadni Balkan – kako bi odvukla pažnju s Ukrajine i generalno oslabila Evropu. Kremlj s pravom vidi Zapadni Balkan kao “mekani trbuh” kontinenta, a BiH kao centralno ratište za rušenje evropske sigurnosti i blokiranje euroatlantskih integracija. Putin je nedavno lično primio Dodika u Moskvi. Rusija će vjerovatno pokušati ukinuti OHR.
Evropa se, naravno, zvanično protivi Dodikovim potezima. Evropska služba za vanjsko djelovanje izjavila je da Dodik ugrožava ustavni i pravni poredak BiH, slabi njenu birokratiju i napada temeljne slobode. Sličnu izjavu dao je i američki državni sekretar Marco Rubio, koji je rekao da Dodik “podriva institucije BiH i prijeti njenoj sigurnosti i stabilnosti.”
Ali riječi su jeftine – sada treba djelovati. Kratkoročno, to znači da Zapad mora kazniti secesioniste. Austrija i Njemačka već su uvele sankcije Dodiku i njegovom timu. Ostale zemlje EU trebale bi učiniti isto. SAD bi trebale proširiti postojeći okvir sankcija. Zapadne zemlje također trebaju povećati fizičko prisustvo u zemlji. BiH već godinama ima značajnu mirovnu misiju pod okriljem EU, ali treba još trupa – koje bi pomogle državnoj policiji u hapšenju Dodika. Mirovne snage mogu se rasporediti i na granicu BiH sa Srbijom kako bi se spriječilo Vučićevo direktno uplitanje.
Dugoročno, Zapad mora reformisati politički sistem BiH. Decentralizirani sistem vlasti pomogao je održavanju mira, ali je omogućio Dodiku da paralizira institucije države i de facto stvori državu u državi. OHR može izmijeniti zakone kako bi se onemogućila zloupotreba veta od strane bilo kojeg naroda ili entiteta. Također može ojačati izvršnu vlast uvođenjem funkcije premijera i novih ministarstava – unutrašnjih poslova, energetike, poljoprivrede, industrije, sporta i kulture – što bi BiH približilo EU i NATO-u.
Istovremeno, Evropa i SAD trebaju pomoći BiH u razvoju vlastitih sigurnosnih i odbrambenih kapaciteta. SAD bi, na primjer, mogle uspostaviti kvadrilateralno partnerstvo s Norveškom, Turskom i Velikom Britanijom koje bi pružalo sigurnosne garancije dok BiH ne postane punopravna članica NATO-a. To bi moglo uključivati i ulaganja u bh. namjensku industriju. NATO, pak, treba ponuditi jasan plan i vremenski okvir za članstvo BiH.
Posebnu pažnju treba posvetiti Brčko Distriktu. Ovaj teritorij razdvaja dva dijela RS i formalno ne pripada nijednom entitetu. Prema međunarodnom pravu, Zapad može pripojiti Brčko Federaciji ukoliko RS ne poštuje Dayton. Pošto RS to očigledno ne čini – Zapad to treba i učiniti. To bi znatno otežalo bilo kakav pokušaj secesije.
Iznad svega, Evropa i SAD moraju djelovati brzo. Srpski secesionisti se već osnažuju. Tako i Moskva. Bosna i Hercegovina je sada u većoj opasnosti od kolapsa nego ikada prije, što znači da bi se nasilje moglo brzo vratiti. Teritorije s kojih je Dodik protjerao institucije BiH nisu slučajno iste one na kojima su srpske snage počinile genocid nad Bošnjacima 1990-ih. Mnogi Bošnjaci su tada pobjegli, ali su se vratili. Sada su ti ljudi na milost i nemilost policiji RS – istoj onoj koja je bila odgovorna za masakre.
Dodikovi potezi, dakle, predstavljaju ključni test za britanskog premijera Kier Starmera, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, njemačkog kancelara Friedricha Merza i druge evropske lidere koji tvrde da mogu popuniti vakuum koji je ostavio Washington. Ako Evropa zaustavi Dodikov pokušaj preuzimanja vlasti – pokazat će da je ozbiljna po pitanju svoje sigurnosti. Ako ne uspije, kontinent rizikuje raspad. Jer, teško je zamisliti da će Evropa moći zaustaviti Putina – ili Trumpa – ako ne može zaustaviti Dodika.
Objavi komentar