Govoreći u najnovijem intervjuu o počecima otpora, svom odlasku u Irak i povratku u Siriju, novi lider Sirije Ahmed el-Šer'a - poznatiji pod svojim ratnim nadimkom Ebu Muhammed el-Dževlani, spomenuo je hrabro odbacivanje pretjerivanja odnosno pogrešno tumačenje vjere i zlih postupaka koje je nametao IDIŠ, ističući kako je upravo to izazvalo veliki rat između njegove vojske i pripadnika te zloglasne haridžijske skupine.
Kako svjedoči, u tom sukobu izgubio je čak 70% svojih snaga, što je zasigurno odgodilo pobjedu i bilo od velike koristi tada posrnulom režimu Bašara al-Assada.
On je, između ostalog, kazao:
"Kao što sam spomenuo, u to vrijeme imao sam otprilike 19 godina. Tada sam počeo osjećati veličinu ugnjetavanja koje je postojalo u regiji, bilo u Siriji ili u cijelom regionu.
Palestinska intifada imala je ogroman utjecaj na moju psihu. U to vrijeme smatrao sam da moram znati više jer sam već mnogo čitao o Damasku i Siriji te bio svjestan dubine njene historije i veličine ove civilizacije, prve poznate ljudske metropole.
Često sam šetao predgrađima Damaska ili uskim ulicama starog grada, gdje je historija govorila iz svakog ugla.
Istovremeno sam posmatrao stanje zemlje i način na koji je taj režim vladao. Bilo mi je bolno vidjeti teret koji nosi Damask, dok je režim loše postupao prema ovom društvu i ovom drevnom gradu.
Tada sam shvatio da taj režim mora nestati, ali nismo imali ni sredstva ni dovoljno iskustva. Zato sam odlučio otići negdje gdje ću steći potrebno znanje i iskustvo.
To se poklopilo s početkom američke invazije na Irak. Postojao je snažan arapski i islamski otpor protiv te invazije.
Rekao sam sebi da imam dva cilja odlaska u Irak. Smatrao sam da je to pravo vrijeme da odem i učim te steknem dobro iskustvo kroz direktno posmatranje rata.
Planirao sam se vratiti u Siriju i iskoristiti stečeno znanje. Istovremeno, bio sam pun entuzijazma i mladalačkog žara da branim narod Iraka od predstojeće okupacije.
Naravno, u ovoj priči možda ćete pronaći neke neobične stvari, ali to treba posmatrati kroz prizmu mojih tadašnjih godina i razmišljanja u toj mladosti.
Otišao sam u Irak i tamo radio s različitim frakcijama. S vremenom su se te frakcije počele smanjivati i okupljati oko jedne grupe, pa sam se našao među pripadnicima Al-Kaide u Iraku.
Ubrzo sam uhapšen i odveden u zatvor, prvo u zloglasni zatvor Abu Ghraib, gdje sam svjedočio slučajevima mučenja. Nakon toga premješten sam u zatvor Bucca, zatim u zatvor Cropper u Bagdadu, a potom u zatvor Tadži, iz kojeg sam kasnije pušten na slobodu.
Tokom boravka u zatvoru upoznao sam mnogo ljudi, a moje razumijevanje situacije i svijeta počelo se značajno mijenjati.
Postepeno sam došao do zaključka da se moja ličnost i razmišljanja uveliko razlikuju od onoga što sam tamo slušao.
Mnoge ideje koje sam čuo bile su mi zaista čudne i strane.
U to vrijeme, dok sam bio u zatvoru, Irak je prolazio kroz mnoga iskušenja, uključujući ratove vođene na sektaškoj osnovi.
Bio sam potpuno udaljen od tih sukoba i nisam ni u zatvoru djelovao na način na koji su to činili drugi. Zbog toga sam bio pod stalnim nadzorom i kritikama određenih ljudi unutar zatvora, posebno onih koji su kasnije postali sljedbenici ideologije IDIŠ-a.
Tokom boravka u Iraku, a posebno u zatvoru, fokusirao sam se na planiranje povratka u Siriju, čak i prije nego što je počela sirijska revolucija.
Povjerljivo sam razgovarao s nekoliko ljudi, uglavnom sirijskih zatvorenika, i dijelio svoje ideje. Sudbina je htjela da budem pušten iz zatvora samo dva dana prije početka sirijske revolucije (civilnih demonstracija).
Kada je revolucija počela, brzo sam se organizovao i vratio u Siriju. Po povratku, nametnuo sam nekoliko uvjeta za svoje djelovanje.
Prvi i najvažniji bio je da ne ponovimo iskustvo Iraka u Siriji.
Nisam želio da se u Siriji uvučemo u bilo kakav sektaški rat, već sam se fokusirao isključivo na borbu protiv režima.
Kada sam došao ovdje, prve godine radio sam s malom grupom ljudi. Bilo nas je pet ili šest.
Tokom te prve godine, od tih nekoliko ljudi narasli smo na pet hiljada, a naš utjecaj proširio se na sve sirijske pokrajine već u prvoj godini.
Kada je organizacija u Iraku vidjela naš uspjeh, bili su iznenađeni. Pokušali su prenijeti svoje iskustvo iz Iraka, koje sam ja oštro odbacivao, na situaciju u Siriji.
Odbio sam to, što je dovelo do razlaza između nas. Nakon toga došlo je do velikog rata između nas, u kojem je poginulo preko 1200 ljudi, a izgubio sam 70% svojih snaga.
Ipak, ponovo smo se organizovali i nastavili našu borbu protiv režima, uz istovremeno suzbijanje sporednih prijetnji poput pripadnika IDIŠ-a i drugih grupa..."
Preveo: Sanel Ramić
Obrada: Ummet Press
Objavi komentar