Analiza: Razlozi izraelskog napada na Siriju i zašto je važan Deir ez-Zor

Da bi razumjeli konkretne razloge izraelskih napada u Siriji, potrebno je krenuti od početka..

27. novembra, objedinjene u savez Fethul-Mubin sirijske džihadske i revolucionarne vojne grupe sa sjedištem u Idlibu objavile su pokretanje velike ofanzive na grad Halep kojeg je režim zauzeo u nasilnoj ofanzivi krajem 2016. godine.

S obzirom da je režimska vojska uveliko ovisila o Iranu i libanonskoj šiijskoj grupi Hezbollah, alijansa opozicionih grupa predvođenih Tahriru-Šamom čekala je ishod rata u Libanu. Ofanziva je proglašena istog dana kad je Hezbollah pristao na izraelske zahtjeve odnosno zaključio mirovni sporazum s Izraelom, jer je postalo jasno da će se Hezbollah ubrzo ponovo vratiti u Siriju.

Napad takvog obima ne samo da nije očekivao Assadov režim, nego ni jedan akter rata u Siriji. Ono što se nazvalo operacijom ''Odbijanje od agresije'' pretvorilo se u odbrojavanje posljednjih dana režimu Bašara al-Assada, a sposobnosti i organizacija takve ofanzive ukazivali su da to nisu oni pobunjenici s kojima se režim suočavao prije tursko-ruskog mirovnog sporazuma iz 2020. godine.

Snage Fethul-Mubina su dva dana napredovale zapadno od Halepa, da bi se 29. novembra probile u grad i za tri dana potpuno potisnule režimske snage podržane kurdskim SDF-om.

Ohrabren ishodom bitke u Halepu i napretcima koji su ostvareni istočno i južno od pokrajine Idlib, Fethul-Mubin donosi odluku o napadu na grad Hama kojeg oslobađa 5. decembra. Snage Assadovog režima panično su se povukle prema Homsu.

Osvajanje Homsa značilo bi dolazak do prijestolnice, a uvidjevši jedinstvenu priliku snage Fethul-Mubina dobijaju podršku revolucionarnih grupa bliskih Turskoj. Tako je napad na Homs probudio pobunu u južnoj Siriji, pa su pobunjenici iz Dar'e stigli do Damaska brže od pripadnika Fethul-Mubina koji su se probijali sa sjevera.

Damask biva oslobođen 7. novembra bez ispaljenog metka. Bašar al-Assad je pobjegao u Rusiju a njegovi oficiri i generali su se predali, a s padom Damaska Assadova vojska se raspala i u Homsu.

Sirijska opozicija sada kontrolira najveće gradove u zemlji, okrečući se obalnim gradovima Latakija i Tartus koje naseljavaju alevije.

Interes Izraela u Siriji

Analitičari smatraju da je Izrael bio žestok protivnik promjene vlasti u Siriji, jer je režim Bašara al-Assada bio sporazumom obavezan na mir s Izraelom iz 1974. godine.

Naime, Izrael je došao do informacije o namjeri sirijske opozicije da snažno krene prema Halepu i drugim teritorijama, te da je zbog toga iznenada pokazao spremnost na mirovni sporazum s Hezbollahom kako bi se okončao rat u južnom Libanu u čiju se dubinu izraelska vojska duboko probila.

Izrael je ubrzo uvidio posljedicu slabljenja Hezbollaha, smatrajući da će s zaključenjem mira Hezbollah požuriti u Siriju. Ipak, Hezbollah se pokazao slabijim nego se činilo pa je prvu pomoć koja se sastojala od 2.000 boraca poslao u sirijski grad Kusajr tek 7. novembra, kada su pobunjenici već počeli ulaziti u Damask i Homs. Na kraju, Hezbollah je procijenio da ne može braniti Kusajr donoseći odluku u povlačenju.

Vojna intervencija Izraela

U međuvremenu, Ali Mahmud Abbas, ministar odbrane Assadovog režima izdaje svoju posljednju naredbu. On je vojnicima na sirijskoj strani planine Hermon na granici s Izraelom dao upute da se hitno povuku.

Režim Bašara al-Assada zvanično je pao, a njegovi bastioni Latakija i Tartus se predaju bez borbe. Sve je ukazivalo na pokretanje ofanzive protiv kurdskog SDF-a (Sirijske demokratske snage) koji vlada cijelom istočnom i velikim dijelom sjeverne Sirije. Taj napor sirijske opozicije bi imao podršku Turske. Također, arapsko stanovništvo Rakke, Deir ez-Zora i Hasake na kurdske frakcije gleda kao na okupatora, pa zadatak nije trebao biti težak.

Iznenada, Izrael objavljuje raskid sporazuma i zauzima napuštene položaje vojnika Assadovog režima na planini Hermon 08. decembra.

“Prije svega djelujemo na zaštiti naše granice”, kazao je izraelski premijer Benjamin Netanyahu. “Ovo je područje gotovo 50 godina kontrolirano tampon zonom dogovorenom 1974., Sporazumom o razdvajanju snaga. Ovaj sporazum je propao, sirijski vojnici su napustili svoje položaje.”

Izrael zatim pokreće sveobuhvatnije zračne napade u Siriji nego ikada prije. Pogođeni su ratni avioni, sistemi protivvazdušne odbrane, radari, artiljerijske baterije, skladišta i fabrike, čak i postrojenja za proizvodnju hemijskog oružja u Damasku. Sve to je pripadalo vojsci sirijskog režima, uz tvrdnju kako je cilj napada spriječiti opoziciju da koristi ove vojne kapacitete protiv Izraela.

Svakako, to je bio samo izgovor. Sve vojske na Bliskom istoku pojedinačno su inferiorne u odnosu na izraelsku zbog neograničene vojne pomoći Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. Izrael po nekoliko puta godišnje obnovi vojsku. Oprema koju je posjedovala sirijska režimska vojska bila je iz sovjetske ere i bez stvarne prijetnje Izraelu. Pokazatelj tome su izraelski zračni napadi na tlu Sirije koji ne traju od jučer, nego od 2018. godine. Izraelski avioni godinama su efektivno napadali mete povezane s Iranom, ali režim u Siriji nikad nije oborio ili oštetio nijedan.

Ipak, vojska sirijskog režima bila je naprednija od drugih strana u Siriji, kao što su opozicija i kurdski SDF.

Pravi razlog koji stoji iza uništavanja sirijskih ratnih aviona i druge opreme, osim pokazivanja sile, zapravo je bojazan da bi opozicija to mogla iskoristiti protiv SDF-a i tako zaokružiti kontrolu nad čitavom Sirijom čime bi rat bio okončan. SDF ima američku i izraelsku otvorenu podršku, s 900 američkih vojnika koji čuvaju naftno polje ''Omar'' u Deir ez-Zoru. Za razliku od Rusije kojoj je u interesu bilo očuvanje Assadovog režima i izlaz na Sredozemno more, interes Sjedinjenih Američkih Država povezan je s sirijskom naftom a izraelski s teritorijom.

S druge strane, izraelske trupe koje su nakratko ušle na sirijsku teritoriju u pograničnoj pokrajini Kuneitra imale su ulogu mamca, izazivale su napad islamskih opozicionih grupa.

Sirijska nacionalna televizija objavila je danas da nema istine u medijskim izvješćima o izraelskom približavanju Damasku i da su izraelski vojnici još uvijek stacionirani na sirijskoj strani planine Hermon koja se nalazi na sirijsko-izraelsko-libanskoj granici 50 kilometara od Damaska.

Tahriru-Šam i grupe koje predvodi nisu se dali prevariti, nego su pokrenuli snažan napad na gradove Deir ez-Zor i Abu Kamal, zadavši težak udarac SDF-u čije snage su se povukle istočno od Eufrata. Osvajanjem Deir ez-Zora je osujećen izraelsko-američki plan koji je predviđao da SDF u narednom periodu proširi teritoriju od Deir ez-Zora do Golanske visoravni na jugu Sirije, što je ustvari dijelom takozvanog židovskog Davidovog projekta ''Od Nila do Eufrata'' (mapa u prilogu).

Na kraju, nova sirijska vlada koja je preuzela katastrofalno stanje nad zemljom neće se boriti protiv Izraela niti bi trebala, to bi u ovom momentu bilo ravno samoubistvu i otvorilo put slabljenju što bi iskoristili Kurdi. Odgovornost za suočavanje s Izraelom leži na cijelom muslimanskom svijetu i njihovim vladama, a ne na sirijskom narodu čija su milioni raseljeni i ubijeni a zemlja razorena ratom koji ulazi u svoju 14. godinu.

Ummet Press