Iza tog događaja ne prođe mnogo vremena a halifa Omer ibn Hattab radijAllahu anhu otputova u Šam kako bi se lično uvjerio u stanje muslimana u tom području. Kada je stigao u Homs, kojeg su zvali “Mala Kufa”, zbog toga što je Homs bio poznat po žalbama mještana na svoje namjesnike i radnike kao što su to činili stanovnici Kufe, Omera dočekaše mještani u znak dobrodošlice, a on ih upita:
– Kakav vam je vaš namjesnik?
Oni se požališe na njega i spomenuše četiri zamjerke i pritužbe na njega, sve jednu veću od druge. Kasnije priča Omer:
– Onda sam sastavio mještane Homsa i njihova namjesnika, moleći Allaha da ne bude izmijenjeno moje mišljenje o njemu, jer sam u njega imao povjerenja. Kada dođoše kod mene i oni i njihov emir, ja ih upitah:
– Na šta se žalite kod vašeg vladara?
Oni odgovoriše:
– Ujutro nam ne izlazi sve dok dan prilično ne odmakne.
Ja upitah:
– A šta ti kažeš na to, o Se'idu?
On malo zašutje a onda reče:
– Tako mi Allaha, uvijek mi je bilo mrsko da to spominjem, ali sada vidim da to moram učiniti. Moja porodica nema nikakvoga slugu (u to vrijeme je skoro svaka muslimanska porodica imala slugu, op.PV), pa ja svako jutro preuzimam na sebe brigu oko kuhanja tijesta za kruh, a onda malo sačekam da ono tijesto nadođe pa tek onda pripravim kruh. Iza toga ja se abdestim i izlazim među ljude.
Dalje kaže Omer:
– Onda ih upitah: A na šta se još žalite kod njega?
Oni rekoše:
– On se navečer nikom ne odaziva.
Ja upitah: Šta na to kažeš, o Se'idu?
On odgovori:
– Allaha mi, i to mi je veoma mrsko što moram obznaniti. Ja sam dan podredio njima, a noć sam podredio ibadetu Uzvišenom Allahu.
Ja upitah:
– Na šta se još žalite?
Oni rekoše:
– On jedan dan svakog mjeseca nikako ne izlazi među nas.
Ja rekoh: – Šta je to, Se'idu?
On reče:
– O vladaru pravovjemih, ja nemam sluge, niti imam odijelo osim ovoga jedinog koje je na meni, pa ga ja jednom mjesečno operem i onda čekam u kući dok se ne osuši, a onda izlazim među ljude tek pred kraj dana.
Zatim ih upitah:
– Na šta se još žalite?
Oni rekoše:
– S vremena na vrijeme njega spopadne nešto tako da se zamisli dotle da izgleda kao da je potpuno odsutan od društva u kojem se nalazi.
Ja ga upitah:
– A šta je to, o Se'idu?
On odgovori:
– Bio sam očevidac pogubljenja Hubejba ibn Adija još dok sam bio mušrik. Gledao sam Kurejšije kako komadaju njegovo tijelo i govore mu: “Bi li volio da je Muhammed sada na tvom mjestu? On im je odgovarao: – Tako mi Allaha ne bih želio da sam bezbjedan i miran kod svoje žene i djece a da Muhammeda ubode samo jedan trn…” I ja, tako mi Allaha, nikada se toga dana ne sjetim a da se ne zamislim kako mu nisam na neki način pomogao. Zbog straha i brige da mi to Allah neće oprostiti mene spopadne ona odsutnost.
Tada Omer reče:
– Neka je hvala Allahu koji nije dao da se moje mišljenje o Se'idu izmijeni.
Iza toga mu je poslao hiljadu dinara da se malo pomogne u svojim potrebama. Kada to vidje njegova žena, reče: „Hvala Allahu koji nam je pomogao da nas ti više ne moraš služiti. Kupi nam namirnica i kupi nam slugu za te pare.“
On joj reče: „A šta misliš da učinimo nešto što je bolje od toga?“
Ona reče: „A šta je to?“
– Dat ćemo ih onome ko će nam ih ponovo vratiti, i to onda kada nam budu najpotrebnije – reče on.
– A kako to? – upita ga žena.
On joj reče: – Uzajmit ćemo lijepi zajam Allahu, a On će nam to vratiti. Ona se složi: Da, neka te Allah nagradi.
Se'id napusti mjesto gdje je sjedio, sve dok nije rasporedio sve dinare u kese, a onda rekao jednom od svojih ukućana: Odnesi ovo udovici tog i tog, zatim jetimima tog i tog, i onda tim i tim siromasima i potrebnima.
Neka je Allah zadovoljan sa Se'idom ibn Amirom el-Džumehijom jer je on bio od onih koji su drugima davali prednost u odnosu na sebe, mada mu je i njemu samom bilo potrebno.
Autor: dr. Abdurrahman Ra'fat el-Baša
Iz knjige: Iz života ashaba
Priprema: Put vjernika
Objavi komentar